Tag Archives: čovek

Ko je sad tu pametan?

Sunce je tek zašlo. Nebo još puno boja. Pun Mesec se nazire. Miriše smokva. Mir. Neočekivan. Ona piše:
image “Samo mala jedna potreba da ti nešto napišem. Sadržaj nije važan, tek potreba. Dakle, kako si ili kakvo je vreme?”
Pošalje i nasmeši se. Neko je daleko. U ovom trenu tako blizu.

image “Ja sam dobro, vreme je moje idealno, oblačno, ali svetlo; samo ti si malo daleko i malo me to smeta… zar strpljenje nije vrlina, ponekad?”

Ona gleda poruku. Malčice se kao zastidi. Raširi osmeh da se sakrije iza njega. Mesec je sad jasan na modrom nebu.

image

“Šta je pala si u nesvest?”
Par reči njegovih sutradan i raspline se čarolija. A mogla je da traje.

Ona ćuti. Govori daljina. Govorila bi i ona.

Zašto takav ton, ne volim takav ton, ona prethodna poruka, to sam volela, kako pišeš, tu ide zapeta ako već takvu rečenicu koristiš, ne koristi se takva rečenica kad pišeš nekom do kog ti je stalo, nisi ni svestan, smeta mi, smeta, čovek koga ja tražim nikada se ne bi tako obratio, gde ti je vaspitanje, zar ja da ti kažem, godine imaš kad se nećeš menjati, da l’ da ti kažem, ako kažem, pokušaćeš da se menjaš, znam, i svaki put kad mi pišeš, kažeš, zoveš, misliš, pokušaćeš, bićeš obzir, bićeš strepnja, nelagodnost, misao, moj čovek nije misao, moj čovek je ceo, moj čovek je meni dobar baš takav kakav jeste, nisi ti meni dobar čim ti gledam nesavršenstva, gledaš li ti meni nesavršenstva, vidiš li ih, vidiš ih sigirno, opraštaš ih, a ja ne, opraštam mom čoveku, što tu negde blizu je, a nisi ti, ili možda jesi, treba da ti oprostim, onda ću te videti, treba da volim, ništa ne treba, a najmanje voleti, kako ljubav siliti, gde se ljubav rađa, da l’ je treba buditi ili pustiti da se budi sama, rano rani misao, rano rani reč, čak i pokret, zagrljaj, kad ih ljubav budi nešto su drugo, ja to znam, ti to osećaš, neprijatno mi je, ćutim, zuji mi tišina koju osluškuješ, reč u grlu, a nije prava, ćutim, čekam, razumećeš, ako nećeš nisi čovek moj, da l’ te stvaram, da l’ postaješ, da l’ učiš, memorizuješ, da l’ ćeš ikad biti, postati, čovek moj?

Ona ćuti. Veruje Mesecu i njemu govori. Znaće već on poruku da napiše.
image

Gde si kada sviće

zora Sveta Gora
U krevetu,
na toplom,
sa nekim,
ili sam,
u snovima,
ili mislima.

Kuda danas,
ili sutra,
ovog leta?

Šta pre?
Imaš spisak,
duga lista važnih obaveza,
čekaju,
a vremena nikad.

Na trenutak si srećan kada jednu precrtaš,
pa brže-bolje novu dodaš.

Sve su tvoje,
ili ti njihov.

Negde je svitalo,
a ti gde si bio?