Očima se čini da su im uzeli boje. Modri se more i srebrne su stene. Odjednom, izranja Sunce i sve je u toploj viraži. Oči bi da viču, svetu celom: “…!”, a reč im ne dolazi. Ni “lepota”, ni “čudo”, ni “nezaborav”, ništa da stane blizu onog što vide. Ne znaju šta bi sa slikom datom. Kapetan moli oči da prestanu da misle. Sliku će već on negde skloniti.
Pali motor dok okolo sve još spava. Želeo bi svaki kamen da vidi, a vreme mu izmiče. Odvešće posadu do sledeće uvale, Lavse, na kupanje i na doručak. Probuđena posada gunđa i pomaže da se privežu ispred malog mola. Jato šparova požurilo je na mrve od doručka. Odveslali su do restorana na obali, reda radi naručili piće i raspričali se sa ugostiteljom. Kornati im nisu više tajna. Saznali si da njima niko stalno ne prebiva. U stvari, ima jedan “luđak” što se pre pet godina preselio na ostrvo, zarastao u bradu i samotinju. Nije ga briga za turiste, mada izgleda da od njih živi. Dođu u njegovu usamljenu uvalu, najedu se njegove ribe i ostave mu dovoljno da može mirno cele godine daleko od sveta da živi. Ostali domaći dođu leti, pa brže-bolje pobegnu na kraju sezone u Murter i obližnja mesta. U Lavsi su bila tri restorana, a sad je samo jedan. Ona kuća prekoputa, “rugoba”, mora da se ruši. A taman je čovjek završio, sve lijepo iscementirao, a stigao nalog. Smeje se ugostitelju brk, ima nešto u onom:” Daboga komšiji crkla krava!”.
Blagi vetar nosi mir, opija. Nikako da krenu, a kapetan bi i ne bi dalje.
Konačno na brodu, dižu gumenjak i kreću punim jedrima. Staće u Ravnom Žakanu da kupe malo voća, pa napred do Iža.
Ravni Žakan se vidi iz daleka, kao Las Vegas iz aviona. Fatamorgana u pustilu Kornata. Moderna niska građevina, sa palmama i lepršavim belim zavesama. Blješti beli brački kamen i ime restorana u zlatnim slovima. Blješte moćne motorne jahte i uniforma momka što ih čeka sa spremnim konpocem na molu. Sve je previše, svemu nije mesto na divljem ostrvu, a opet gosti sede zadovoljno zavaljeni u udobne, bele jastuke na stolicama od bambusa kao da su oduvek za to mesto znali. Jezici se mešaju, domaći se ne čuje. Kelner prilazi, nudi sto. Sa sažaljenjem odmerava neurednu posadu i malu jedrilicu, skroz neuglednu među parkiranim lepoticama. Čak se ni ne ljuti kad saopštavaju da neće ostati na ručku. Ako, čuva jastoge za pristojnije goste. Kupuju najskuplji paradajz i breskve na svetu u luksuznoj radnjici kraj restorana i raduju se dok isplovljavaju iz te nestvarne luke, Olimpa za jahtaške bogove. Vole svaki pedalj napetog jedra što ih nosi dalje. Kapetan je spremio ručak i izneo ga na palubu. Nikad slađe salate i srećnijih morskih životinja koje danas neće biti pojedene. Promiču ostrva i dan. U zalazak se približavaju Ižu na kome malo naselje izgleda kao metropola posle divljine Kornata. Planiraju izlazak na rivu, a ženski deo posade koju će haljinu nositi.
Kapetan se iz prve uparkirava unazad. Sad mu to ide glatko kao po staklu. Nije Iž marina, već gradska lučica. Dobro je i to da se vidi za promenu, al’ se svi prisećaju slobode i prirode prethodnih dana. U jedrilici pored njih su raskomoćeni Austrijanci, malo bučni kapetanu posle tišine mora.
Šetaju rivom. Radnji sa namirnicama koliko-toliko normalnih cena ne znaju da odole iako je uveliko veče i nije vreme za kupovinu. Sa kesama u rukama sedaju za sto restorana na sred rive i osećaju se čudno u civilizaciji. Ne govore o tome, ali im se svima seta poznaje na licima. Ili možda neka tuga što su pramac uperili ka severu gde se nazire kraj putovanja.
U tišini se vraćaju na brod. Austrijancima su stigli gosti i par novih boca, pa sad veselo čavrljaju.
Posadi to ne smeta da u trenutku padne u san. Kapetanu smeta što mu je gumenjak nasađen na prozor kabine, pa umesto zvezdane prašine sad udiše miris užegle gume. I što je vruće. I što je ćebe upilo vlagu. I što ne može da ode gore na palubu da se ispruži zbog preglasnih komšija. I… svašta još nešto…